Naš student na školovanju u Holivudu

Priču svog magistrantskog filma na Američkom filmskom institutu, Goran Stanković, filmski reditelj, smestio je u Rusiju, dijalozi su na ruskom, a sniman je u Kaliforniji.
O Goranu Stankoviću, nekadašnjem studentu filmske i televizijske režije na beogradskoj Akademiji umetnosti, o uspesima njegovih kratkih filmova „Ko čuva čuvare” i „Polazak”, koji su na međunarodnim festivalima osvojili 17 nagrada, o njegovoj neprestanoj težnji za usavršavanjem i osvajanjem novih filmskih znanja na berlinskom Talent kampusu i Kustendorfu, pisano je na stranicama „Politike”.
Naš list je zabeležio i kada je Goran dobio stipendiju za master studije na prestižnom Američkom filmskom institutu u Los Anđelesu, ali i njegovu borbu da skupi i nešto sredstava kako bi tamo, u Holivudu, imao bar za ono osnovno – za život. „Politika” sada beleži i da je mladi Stanković sa uspehom prošle godine završio master studije na AFI i da će njegov magistrantski film „Raž”, proglašen inače među pet najboljih na klasi, videti i beogradska publika na predstojećem 61. Festivalu kratkog metra.
U razgovoru obavljenom na relaciji Los Anđeles–Beograd elektronskim putem, o iskustvima filmskog školovanja u Americi i razlikama u načinu sticanja znanja u odnosu na Srbiju i Evropu, Goran Stanković kaže:
– Koliko su filmske škole kod nas i u Evropi fokusirane na izradu poetike reditelja, toliko su škole u Americi fokusirane na zanat. Ali, taj zanat je na najvišem mogućem nivou, jer su predavači ljudi koji stoje iza nekih od najkvalitetinijih filmova i televizijskih serija koje danas gledamo.
Master program na AFI, Goran opisuje ovako: „Program je koncipiran tako da u toku prve godine snimaš tri filma i svaki put moraš da menjaš ekipu kako bi se radilo sa što više različitih ljudi. To je odličan izazov, jer svaki put pronalaziš nove načine da motivišeš ljude sa kojima radiš, a oni dolaze iz različitih krajeva sveta i šesto imaju sasvim drugačiji ugao gledanja.”
Što se tiče druge godine master studija, program je takav da je sav fokus na završni film, na kojem se radi skoro godinu dana – od scenarija, priprema, kastinga, pa do snimanja i postprodukcije. Rad na filmu je temeljan, a Goran kaže da je mana u tom procesu to što se od studenta–autora traži da ima odgovore na sva pitanja pre nego što počne snimanje.
– To se potpuno kosi sa mojim poimanjem stvaranja filmova. Ja upravo snimam filmove kako bih u tom porcesu dobio neki odgovor ili postavio još pitanja, a ne da bih dao konačne odgovore. Ovde u Americi, filmski stvaraoci imaju taj strah da se nešto neće razumeti, da će ostati nejasno i da zbog toga film neće imati dobru komunikaciju sa ljudima. S druge strane, kada je produkcija filmova u pitanju, Institut kreira uslove i pravila kao kada se snima bilo koji visokobudžetski film. To znači da smo snimali sa više od 60 ljudi na setu, na filmskoj traci, imali prikolice za glumce, a kada sam hteo da imam kokošku u jednoj sceni, morali smo da imamo i sertifikovanog trenera životinja, poseban prevoz za kokošku kao i osobu iz Udruženja za zaštitu životinja koja se brinula da ona na setu ostane nepovređena, kaže mladi reditelj.
Za svoj magistrantski film Goran Stanković je rešio – priča će biti smeštena u Rusiju za vreme Drugog svetskog rata, imaće veoma malo dijaloga i to na ruskom – i tako pred sebe stavio puno izazova. Kao prvo, snimalo se u Kaliforniji koja ni malo ne podseća na Rusiju. Drugo, većina ruskih glumaca u Holivudu je tamo samo da bi igrala tipske negativce, a treće – Goran studira na Američkom filmskom institutu.
– Sve to su bile smetnje, ali bio sam istrajan i sada su svi veoma ponosni na film „Raž”. Prošle nedelje izabran je među pet najboljih i prikazan u Udruženju filmskih reditelja Amerike (DGA) među čiji su članovima i Skorseze i Kopola, Tarantino. Dobio sam pohvale, senzibilitet ovog filma ih je dotakao.
Inače film „Raž”, koji će beogradska publika videti 4. aprila u Domu omladine, istražuje kakav odnos čovek uspostavlja sa umetničkim delom i kakvo značenje pronalazi u umetnosti. U slučaju glavnog junaka Goranovog filma, starog seoskog zemljoradnika, koji čekajući da mu se sin vrati iz rata dobija na čuvanje sanduk sa umetničkim delima evakuisanim iz Ermitraža, da ih se Hitler ne domogne, taj odnos prema umetnosti nastao je iz nužde. On mora da čuva nešto što ispada da je vrednije od života njegovog sina.
(…)
Ostatak teksta “Naš student na školovanju u Holivudu” pročitajte na sajtu dnevnog lista “Politika”.