Goran Stanković: Najvažnije je da priča dolazi iz tebe, iz onoga čega se stidiš i što bi prećutao

Goran Stanković, autor i reditelj veoma uspešne serije „Jutro će promeniti sve“, održao je gostujuće predavanje studentima Akademije umetnosti u Beogradu na kome je vrlo iscrpno pričao o radu na ovoj seriji.

Goran je diplomirao TV režiju na Akademiji umetnosti u Beogradu, a nakon osnovnih studija zavšio je master studije na prestižnom American Film Institute u Los Anđelesu.

Prenosimo vam najzanimljivije delove Goranovog predavanja.

„Pre nego što sam otišao za Ameriku, zajedno sa koleginicom producentkinjom Snežana van Hauvelingen, osnovao sam producentsku kuću ‘This and That’. Dakle, kada sam završio master studije morao sam da počnem da radim, i predavao sam glumcima glumu pred kamerama. Ipak, nije se u Americi dešavalo ono što sam ja želeo. U jednom trenutku me je Snežana pozvala da se vratim u Beograd da bismo radili na seriji RTS-a ‘Sumnjiva lica’. Prihvatio sam poziv i vratio se jer sam hteo sam da budem u formi, odnosno da radim svoj posao – da režiram.“

„Još dok sam studirao dosta sam snimao kao pomoćnik reditelja i to vam, pored učenja, zaista bude druga škola. Radio sam kao asistent reditelja na prvoj sezoni serije ‘Selo gori, baba se češlja’ i bio sam asistent Srđanu Dragojeviću na filmu ‘Sveti Georgije ubiva aždahu’. Tako naučite da radite sa glumcima, sa celom ekipom, a i gledate kako neko drugi radi, da li uspeva ili ne uspeva u svojim rediteljskim namerama. Dok radite kao asistent je neka vrsta neprekidne frustracije jer stalno razmišljate kako biste vi to drugačije ili bolje uradili da radite samostalno.“

„Dakle, prihvatio sam Snežanin poziv da režiram ‘Sumnjiva lica’ 2016. Taj sitkom me je dosta pripremio za ovo što će kasnije da sledi. „Sumnjiva lica“ su se snimala jedna epizoda za dva dana, po 20 stranica dnevno, što je nezamisliv ritam. Tu sam učio kako se radi kada ima puno glumaca, tražio sam rešenja da scene izgledaju sveže, kvalitetno, a u okviru onoga što vam je tehnički na raspolaganju. Tu sam mnogo naučio.“

„Pošto se nije snimala treća sezona ‘Sumnjivih lica’, Snežana je htela da ponudi RTS-u nešto drugo i pitala me je da li imam nešto. Ja sam već tada ponovo živeo kod roditelja, vratio sam se u staro društvo i počeo sam da pišem o tome. Junak tog mog scenarija je bio baš neko kao ja, vratio se iz Amerike, živi sa roditeljima, ali sam, naravno, razmišljao kako da dramatizujem te stvari koje su se meni desile. Život nekada jeste mega zanimljiv, ali te stvari treba staviti u narativni kontekst i videti šta zaista funkcioniše kao priča. Nastajanje te priče, tog scenarija koji se razvija sa idejom da glavni lik ne razmišlja o tome da se vrati u Ameriku, i da želi da uveri i sebe i druge da povratak u Srbiju nije neuspeh, postaje moja psihoterapija.“

„Tada sam shvatio da je ono što dolazi iznutra, iz ličnog, iz onoga što se stidiš, što nije baš najlepši deo tebe, što bi najradije prećutao, da kada baš to izbaciš i podeliš sa ljudima ono za šta se ljudi najčešće vezuju i gde prepoznaju sebe. Samo tako vide da je neko bio dovoljno ranjiv i otvoren da kaže nešto što je zapravo bio najlepši deo njega.“

„Ja sam na ‘Sumnjivim licima’ upoznao kolegu, reditelja Vladimira Tagića sa kojim sam se odmah razumeo, videli smo da volimo iste filmove. Odlučio sam da pozovem upravo Vladu jer sam shvatio da ne mogu sam da iskonstruišem celu tu priču koju sam smislio. RTS je rekao okej, možete da radite, ali dobićete isti budžet kao i svaki sitkom u našoj šemi. Taj budžet je bio veoma skroman, praktično neizvodljiv za ono što smo mi napisali, jer naša serija nije sitkom, dosta se radilo u eksterijerima, preko 250 lokacija, preko 200 glumaca. Nama je bilo najvažnije, nauštrb bilo čega, da za snimanje jedne epizode imamo tri dana, nikako manje. Ovo možda zvuči kao mala stvar, ali nije, zapravo je veoma velika i važna.“

„Važna je činjenica to što RTS finansira čitav projekat, nema koproducenata, sponzora, ničega što bi vas dodatno angažovalo. Menadžment RTS-a ne interesuje kako ćete vi potrošiti budžet, samo hoće da im u dogovorenom roku isporučite 40 epizoda od 25 minuta. Onda smo krenuli da se nosimo sa novim izazovima, jer ako hoćeš da snimaš jednu epizodu za tri dana, onda ne možeš da imaš tehniku koju hoćeš, ni ljude koje hoćeš, jer iskusni ljudi imaju svoju (visoku) cenu.“

„Počeli smo da razmišljamo kako da okupimo ekipu i onda smo odlučili da radimo s ljudima s kojima smo već imali iskustvo, a i dobre odnose. Odlučili smo da pozovemo mlade ljude da budu autori, pre svega snimatelji, montažeri, a starije i iskusnije smo pozvali za tehničke poslove.  Od 12 kostimografa koje smo zvali svi su nas odbili jer niko nije mogao da se uklopi u budžet. Tek smo 13. osobu uspeli da ubedimo da radi s nama. Većina ljudi je preuzela rizik.“

„Pošto je u seriji dosta zastupljen ženski glas, i želeli smo da autentično prikažemo ženske likove, angažovali smo rediteljku Milicu Tomović, kao i Maju Pelević da nam pomogne u pisanju. „

„Snimanje smo podelili na tri bloka od po 15 epizoda, pošto je bilo neizvodljivo da se epizode snimaju bez reda i strogog plana. Prvi blok sam ja snimao, a to je značilo da kada odemo na jednu lokaciju snimimo sve što bi tu trebalo da se snimi iz celog prvog bloka. Vlada je preuzeo snimanje drugog bloka, od dela kada se težište radnje više fokusira na lik Ljube. Ljuba je iz provincije došao u Beograd, i taj lik je inspirisan Vladom. Onda smo treći deo podelili, i to nam je pomoglo i mentalno i produkcijski da se organizujemo jer je nemoguće da kontrolišeš 40 epizoda ili 20 sati materijala ako hoćete da sve ispadne odlično.“

„Imali smo sreću da smo većinu glumaca upoznali ranije, na snimanju ‘Sumnjivih lica’, i tada smo se skapirali. Jedina uloga za koju nismo znali ko će da je igra je bila Saša i za nju smo radili veliki kasting. Zvali smo mnogo glumica jer smo lik Saše zamislil kao malo stariji i kao nekoga ko je već dosta prošao u životu. Ali, ni posle puno truda nismo uspeli da nađemo osobu koja se poklapala s onim što smo napisali. To je bio problem, jer smo za ostale likove pisali scenario sa određenim glumcima u umu. Znali smo unapred da će Filipa, Ljubu i Anđelu igrati Nikola Rakočević, Andrija Kuzmanović i Jovana Stjiljković. Na kraju, kada je Isidora Simijonović došla da potpiše ugovor za neku manju ulogu, ponudili da proba ulogu Saše. Desilo se da je na potpisivanje bukvalno došla kao Saša, onako kako smo je zamislili. Dali smo joj da pročita scenario, došla je na kasting i – pokidala. Ipak smo dobili Sašu kakvu smo zamislili. Veoma je važno da budete fleksibilni, da pustite da vas vodi to što je ispred vas i da se ne plašite kako će da ispadne. Važno je da verujete svom instinktu.“

„ Kako smo se pripremali za snimanje? Kada smo pronašli sve glumce, počeli smo sa probama jer im u početku nije bilo baš najjasnije kojeg je žanra serija. Prolazili smo kroz scenario i pronalazili stil glume. Morali smo da ih oslobađamo prtljaga iz ranijih uloga, i počeli smo da oživljavamo likove da postanu ljudi koji imaju prošlost. Morali smo da počnemo da verujemo jedni drugima. Glumci su čitali biografije koje smo napisali za svaki lik i pričali smo o njima.“

“Probe su im pomogle da uspostave međusobne odnose i da likovi poprime autentičnost. Na probama smo dobijali nijanse u odnosima i likovima. Onda smo počeli da uvodimo sporedne likove, pa je tako, na primer, Andrija imao probe sa svim svojim (budućim) partnerkama. Pa smo polako uvodili roditelje. Za te veće uloge nismo radili kasting, jer je sumanuto da se radi kasting za, na primer, Anitu Mančić i Nebojšu Dugalića. Tokom tih proba je priču počela da se stvara i videli smo da smo na pravom putu.“

 

„Sa direktorom fotogrfije smo napravili ‘look book’. Pre nego što počnem nešto da snimama, volim da idem na Pinterest, Flickr ili Google Images i da tamo pronalazim scene, slike koje me podsećaju na to što želim da napravim. Snimanje je trajalo 122 dana, od 1. aprila. Vrlo brzo sam odustao od pisanja Knjige snimanja.“

„Zbog tehničkih ograničenja smo počeli da gradimo određeni vizuelni stil serije, a tu je najvažnija bila kamera iz ruke. Zatim, hteli smo da mizanscen bude nešto što pokreće kameru, da ona bude samo posmatrač i da prati ljude. Uspostavili smo jezik u kome je informacija dolazila kroz glumce koji izgovaraju scenario i onda je to postao glavni alat kroz koji komuniciraš. Odlučili smo da kao reditelji ne smetamo priči, da ne potenciramo naš ugao gledanja, jer ona već jeste naša priča. Iz toga se nametnuo stil kamere, glume, scenografije. Niko osim ljudi u kadru ne treba da priča priču. Kamera je bila iz ruke. Gledali smo da li neka scena može da se snimi u jednom kadru. Ako može – koji bi to kadar bio. Nisu mogle sve, ali uglavnom smo scene rešavali u najmanjem broju kadrova.“

„Reditelji uvek imaju ideju kako bi njihovo delo trebalo da izgleda, ali kada dođete na lice mesta, vi bi trebalo da se prilagodite lokaciji i ljudima koji igraju scenu. Za svoje ranije projekte sam detaljno pisao kako bi glumac trebalo da se ponaša, kreće, svaki pokret, ali to je ispadalo nekako drvenasto. Pošto je ovde trebalo brzo raditi, prestao sam vrlo brzo da pišem knjigu snimanja i često na samom setu donosio odluke. Nisam se plašio. Bitno je da slušate instikt glumaca koje ste izabrali. Oni donose nešto neprocenjivo, a to je vizura junaka iz njihove perspektive. Glumci su me vraćali na suštinu i to je samo trebalo snimiti na kreativan način. Naravno, važno je bilo da rešite scenu pre nego što počnete da snimate.“

 

 

 

 

 

 

 

Leave a comment